Odbrojavanje je završilo i žestoko je startalo 17. Novogradiško glazbeno ljeto. Prva, rock večer najprije nam je donijela „Jutene vreće“ iz Davora, zatim „Adastru“ iz Zagreba te „Opću opasnost“ iz Županje. Čast i zadovoljstvo „probiti led“ imali su mladi glazbenici iz Davora i to su napravili baš kako treba, odlično, iskreno, spontano. Iako gotovo da nisu imali vremena za tonsku probu, svoj posao su odradili lavovski. Sva zafrkancija s njihovim nazivom banda je utihnula kada su dečki zasvirali, a zahvaljujući Pegy-u (neokrunjenom kralju svih mix-pultova i razglasa, koji će suvereno vladati zvukom i light-om u sve dane 17. NGLJ) zvučali su i bolje nego što su si to ikada mogli zamisliti. Za izbor pjesama koje su odlučili odsvirati isto svaka čast. Baš nam je za zagrijavanje trebalo malo rock i punk klasika ali i malo Majki i Bareta i „teških boja“. I dok su se posjetitelji kao nabujali potoci slijevali sa svih strana prema središnjem prostoru prema pozornici i Ulici slavonskih graničara, za nastup je bila spremna i „Adastra“ jedan od trenutno najuvjerljivijih domaćih rock bandova. Otkada postoje, oni definitivno ne pate od sladunjave poezije i patetike nego dapače jednostavno i hrabro razvaljuju i razotkrivaju sve anomalije društva u kojem živimo ali rekli bi smo sa urbanim stilom. Ipak najviše senzibiliteta pokazuju za mlade i njihove probleme, od nasilja u školama ili na ulicama gradova i sela, do nerazumijevanja okoline kada čovjek želi izgraditi svoj put. Imaju izrazito snažnu simboliku kako u riječima tako i u glazbi. Sekvence ubačene u kompozicije, daju dodatnu dramatičnost nekim kompozicijama. Slušajući zatvorenih očiju njihove pjesme, one postaju pomalo mistični dokumentarni filmovi koji znaju biti vrlo grubi, krvavi i bolno istiniti. Ima tu u njihovim pjesmama i puno ljubavi i pozitive, a pojedinačna i zajednička svirka otkrivaju nam kompleksnost glazbenika koji su pred nama. Ovako ne može zvučali svatko. Tako treba znati svirati i zvučati. Tu ima dosta težnje za perfekcionizmom, ali dapače, baš neka tako i bude kad oni tako žele. Čuli smo kako je „Adastra“ spremna za europsko tržište te kako su pjesme otpjevali na nekoliki stranih jezika. Iskreno i od srca želimo im uspjeha na tom profesionalnom glazbeničkom putu i hvala im što su eto još jednom bili u našoj Novoj Gradiški. Nakon toga zasvirala je „Opća opasnost“. Nekad, tijekom rata, to bi značilo da pričuvamo glavu od topničkih ili zračnih napada, a danas to znači „prepusti se uživanju u glazbi i sjeti se zašto si od djetinjstva volio rock“. I doista Pero i ekipa, kao glazbenici doista „što su stariji to su bolji“. Nema tu iznenađenja, panike i brljave. Slušaj kako majstori sviraju i to ti je to. Raduje i što su u zadnje vrijeme napravili pomak prema angažiranijim tekstovima pjesama. Osim ljubavne tematike, dok slušamo njihov novi repertoar, možemo se s pravom upitati i kud to srlja ovaj svijet i što nas čeka sutra. Kao da im je „Atomsko sklonište“ dalo u naslijeđe zadatak nastaviti ondje gdje su oni nekad davno stali. Publika je uživala u njihovim hitovima, a najbolje su prošli zaljubljeni (pogotovo ako su mogli zajedno slušati). Kada se okrenete oko sebe i vidite osmijehe i zadovoljstvo, lijepo je biti svjestan činjenice kako se sve to događa u našem gradu, a ne negdje drugdje i kako je vrijedi biti jedan mali komadić u tom mozaiku 17. Novogradiškog glazbenog ljeta.

Antun Toni Brađašević