Dobrodošli na službene stranice grada Nova Gradiška putem kojih želimo uspostaviti što bolju komunikaciju između gradske uprave i Vas građana.


Gradonačelnik:
Željko Bigović, ing.














Hrvatski institut za lokalnu samoupravu


Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva

Uvodna riječ gradonačelnika

Općenito o gradu Nova Gradiška

Grad je utemeljen 1. svibnja 1748. godine pod nazivom Friedrichdorf, no već od 1. studenog 1750. godine službeno mijenja naziv u Nova Gradiška. Nastaje kao novo zapovjedno vojno središte u vrijeme preustroja Vojne Krajine, a prvobitno naselje bilo je sagrađeno od drveta.

Najstarija zidana građevina je kasnobarokna crkva Sv. Terezije (1756-65.), najstarija zidana građevina. Po graditeljskim značajkama ubraja se u vrijednu spomeničku kulturnu baštinu sakralnog graditeljstva u Slavoniji. U vizuri grada njezin toranj, valovito piramidalnog obrisa, čini građevinu jedinstvenom i prepoznatljivom te je kao simbol vjere, kulture i trajanja ukomponiran u grb Grada. Župna crkva Bezgrješnog začeća Blažene Djevice Marije (ranije Sv. Stjepana) prostrana je  klasicistička građevina sa skladnim zvonikom iznad ulaza na glavnom pročelju. Njezinu unutrašnjost krasi zidni oslik poznatog hrvatskog slikara Celestina Medovića.

Novoutemeljeno "štopsko" mjesto ubrzano se razvija, postaje rimokatolička župa i značajno vojno, upravno i gospodarsko središte. Već 1771. g. podignuta je prva tvornica (manufaktura) svilane, a 1778. g. utemeljeno je cehovsko udruženje. Nakon razvojačenja Gradiške pukovnije (1873.) Nova Gradiška po prvi put potpada pod civilnu upravu te životni ustroj gubi vojni i poprima građanski karakter. Postaje kotarsko središte i razvija kao značajno prometno, obrtničko, trgovačko i kulturno središte. U isto vrijeme jača i razvija se nacionalni duh, koji promiče i njeguje kulturne i društvene vrijednosti građanskoga života (osnutak građanskih udruga, razvitak glazbene i kazališne kulture, tiskarstva i dr.). 

Početkom 20. stoljeća Nova Gradiška se razvija u napredni i lijepo uređeni grad, koji među prvima u Slavoniji ima asfaltirane ulice, uređeno gradsko groblje, šetalište, park i sajmište, a šesti je grad u Hrvatskoj koji uvodi javnu električnu rasvjetu.

Danas Grad Nova Gradiška, s prigradskim naseljima Ljupina, Prvča i Kovačevac, ima 15.833  stanovnika prema zadnjem popisu iz 2001. godine i zauzima prostor 34,75 km2 . Brz i stabilan budući gospodarski razvitak temelji se na ljudskim i prirodnim potencijalima. Umjerena kontinentalna klima, s rijetko izraženim ekstremnim meteorološkim promjenama, bogatstvo šuma, voda i plodne zemlje u očuvanom čistom prirodnom okolišu omogućuju brzi razvitak drvne i prehrambene  industrije, posebice s osloncem  na tradiciji u poljoprivredi i proizvodnji ekološki zdravih domaćih proizvoda.  

 

Kratka povijest Novogradiškog područja (do 1881. godine)

Novogradiško je područje zbog iznimno povoljnog smještaja, koji mu omogućuje povezivanje Podravine na sjeveru s Posavinom na Jugu, a u smjeru od istoka prema zapadu središnje sa zapadnom Slavonijom bilo naseljavano gotovo kroz sva povijesna razdoblja. Prve podatke o životu čovjeka  na području grada Nova Gradiška daju nam brojni arheološki nalazi iz prapovijesnog doba. Iz mlađeg kamenog doba tvrđeni su materijalni ostaci nositelja brezovljanskog tipa sopotske kulture , a iz bakrenog lasinjske, kostolačke i vučedolske (od 5.-3. tisućljeća prije Krista).

Široka linija turske ekspanzije na Balkanskom poluotoku dopire početkom 16. st. do istočnih granica zemalja srednje Europe. Turski ratovi i migracije naroda primorali su hrvatsko plemstvo i austrijske vladare na izgradnju posebne obrambene linije, poznatije pod imenom Vojna krajina.Hrvatska je bila izložena stalnim pljačkanjima, napadima, paljenju i uništavanju od turskih vojski, pred čijim naletima su osobito opustjeli predjeli uz granicu. Preostalo stanovništvo ovih krajeva  (od rijeke Zrmanje do Kupe i Save te između Save i Drave) ipak će kasnije ojačati doseljavanjem novih stanovnika, prebjeglih pred turskim nasiljem iz turskih krajeva preko Une i Save. Pogranični se pojas postupno formira kao trajna vojna institucija podčinjena Ratnom Vojnom vijeću u Grazu i kasnije u Beču.
Kada je turska opasnost u 18. st. praktički nestala ( protjerivanje Turaka s našega područja uslijedilo je za vrijeme velikog rata za oslobođenje od Turaka 1683. i 1699. god.) , Vojna je krajina izgubilsa značaj prvenstveno obrambenog sredstva protiv Osmanske imperije. Novoosvojena područja se uređuju kao nove vojne oblasti. U doba Marije Terezije  izvršena je reorganizacija Vojne krajine podjelom na manja vojna područja, regimente, pukovnije. Formiranje regimenti u Slavoniji započeo je general Engelshofen. 1747. g. ustrojena je Slavonska krajina u kojoj su bile tri pješačke regimente: Gradiška, Brodska i Petrovaradinska, odnosno tri istoimene pukovnije. Tada je u Vojnoj krajini bilo 11 pukovnija ( Lička, Otočka, Ogulinska, Slunjska, Prva banska, Druga banska, Križevačka, Đurđevačka, Gradiška, Brodska, Petrovaradinska), a Gradiška pukovnija je zauzimala najzapadniji dio Slavonske vojne krajine na prostoru od Lipovljana na zapadu do Sibinja na istoku; na sjeveru je graničila s Požeškom županijom, a na jugu je rijeka Sava bila granica s Turskom. Gradiška pukovnija imala je 11 kumpanija (satnija), a njihova sjedišta bila su: Lipovac, Rajić, Novska, Čaglić, Okučani, Mašić, Rešetari, Staro Petrovo Selo, Nova Kapela, Oriovac, Stupnik i Sibinj. Prvi zapovjednik Gradiške pukovnije bio je pukovnik Fridrich  Schmidt (1750-1754). Zapovjedniku pukovnije bila je povjerena cjelokupna uprava nad svim podređenim satnijama. Vojno, političko i gospodarsko ustrojstvo Krajine zahtijevalo je raznolikost administrativnih organa te njihovo brzo poslovanje. Prava svrha graničara bila je držati granicu u miru i ratu i čuvati danju i noću.

Nova Gradiška nastala je i izrasla u okrilju Vojne krajine, te kao takva bila centar pukovnije, čiji je osnovni zadatak bio obrana hrvatskih i ostalih europskih zemalja od turskih provala.

Odlukom dvorskog Ratnog vijeća Nova  Gradiška je bila utemeljena kao stožerno mjesto 1748.g. iako se potreba osnivanja novog stožernog mjesta i izmještanja vojske iz gradiške utvrde na Savi osjećala  i ranije jer je utvrda  zbog nepovoljnog položaja u močvarnoj ravnici duže vremena znala biti odsječena od svoga zaleđa.

Novo naselje izgrađuje se na  nekadašnjim livadama cerničkog vlastelinstva i franjevačkog samostana  u blizini srednjovjekovnog naselja Prvča. Luka Ilić Oriovčanin o izgradnji mjesta, između ostalog , piše:» Pukovnik Šmit, koji je u Rešetari obitavao, imadjaše se za gradnju starati, dočim je u Bogićevci stanujućem podpukovniku Beku ustrojenje i podizanje novog mjesta povjereno koji je najpre crkvicu ondje podići dao…, zatim veliku stražu sa reštanom i gostionu…»

Novoizgrađeno naselje dobiva ime Friedrichdorf, po Fridrichu Smidtu, prvom pukovniku Gradiške pukovnije. Ubrzo je narod novoizgrađeno naselje počeo nazivati Novom Gradiškom, za razliku od stare utvrde na Savi. Ovo ime postaje službenim  1. studenog 1750., kada je Gadiška pukovnija i njeno štapsko središte uvedeno u zemljišne knjige, te se  pod tim nazivom održalo do danas.
Prve podignute zgrade u Novoj Gradiški rađene su od drvene građe, pa je razumljivo što nisu sačuvane do današnjih dana. Prva zidana zgrada bila je katolička crkva sv. Terezije, čija izgradnja počinje 1754. god.

Svakodnevni život u Gradiškoj pukovniji tekao je u skladu s naredbama koje su čitane ispred crkve sv. Terezije.
Bez obzira na namijenjenu vojnu ulogu u prošlosti, Nova Gradiška sve više postaje obrtnički i trgovački centar ovog dijela Slavonije. Usprkos povoljnim uvjetima dolazak stranih obrtnika i trgovaca vrlo je usporen, jer blizina granice i naporna vojna služba ne garantira sigurni poslovni prosperitet. Uz razvoj obrta i podizanje prvih manufaktura novi poticaj razvoju davala je i trgovina. Zahvaljujući carinskim zonama (Gradiška na Savi) vodi se živa trgovina i razmjena dobara sa susjednom Bosnom. Oživljavanje obrtničke i trgovačke djelatnosti u 19. st. privlači njemačke i židovske doseljenike koji ulažu svoj kapital u iskorištavanje i preradu prirodnih bogatstava novogradiškog područja. Kao pozitivna posljedica ovog gospodarskog razvoja uslijedila je želja svih stanovnika Gradiške pukovnije da se unaprijedi kulturno-prosvjetni standard svih stanovnika. Vlasti Vojne krajine donose naredbu da se u središtu pukovnije osnivaju škole, a da se u manjim mjestima otvori makar jedna učionica.

Usprkos brojnim zahtjevima Hrvatskog Sabora Vojna krajina je razvojačena tek 8. kolovoza 1873. godine, a odluka o ponovnom ujedinjenu s maticom zemljom donesena je 15 srpnja 1881.g. Tada započinje i novo poglavlje u povijesti Nove Gradiške (koja se od sada nalazi u okviru Požeške županije).

Danijela Juranović, GMNG


Literatura:
Buczynski Aleksander, Gradovi Vojne krajine, Zagreb, 1997.g.
Grupa autora, Nova Gradiška u povodu 250. obljetnice osnivanja grada, Nova Gradiška, 1998.g.
Ilić Oriovčanin Luka, Lovorike gradiškoga narodnoga graničarskoga puka br.8, pretisak, Nova Gradiška, 1990.g.
Valentić Mirko, Vojna krajina i pitanje njezina sjedinjenja s Hrvatskom 1849.-1881., Zagreb, 1981.g.                                                 
Zidrum Andrija, Počeci naselja i stanovništvo brodskog i gradiškog kraja 1698.- 1991.,HIP- podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje

 

 



Grad Nova Gradiška © 2007
Developed by TWIN web solutions 2007

Naslovnica  |  Gradska uprava | Gospodarstvo  | Opće informacije |  Ustanove  |