Općenito o gradu Nova Gradiška
Grad je utemeljen 1. svibnja 1748. godine pod nazivom
Friedrichdorf, no već od 1. studenog 1750. godine službeno mijenja naziv
u Nova Gradiška. Nastaje kao novo zapovjedno vojno središte u vrijeme preustroja
Vojne Krajine, a prvobitno naselje bilo je sagrađeno od drveta.
Najstarija zidana građevina je kasnobarokna crkva Sv. Terezije (1756-65.), najstarija
zidana građevina. Po graditeljskim značajkama ubraja se u vrijednu spomeničku
kulturnu baštinu sakralnog graditeljstva u Slavoniji. U vizuri grada njezin toranj,
valovito piramidalnog obrisa, čini građevinu jedinstvenom i prepoznatljivom te
je kao simbol vjere, kulture i trajanja ukomponiran u grb Grada. Župna crkva
Bezgrješnog začeća Blažene Djevice Marije (ranije Sv. Stjepana) prostrana je
klasicistička građevina sa skladnim zvonikom iznad ulaza na glavnom pročelju.
Njezinu unutrašnjost krasi zidni oslik poznatog hrvatskog slikara Celestina Medovića.
Novoutemeljeno "štopsko" mjesto ubrzano se razvija, postaje rimokatolička
župa i značajno vojno, upravno i gospodarsko središte. Već 1771. g. podignuta
je prva tvornica (manufaktura) svilane, a 1778. g. utemeljeno je cehovsko udruženje.
Nakon razvojačenja Gradiške pukovnije (1873.) Nova Gradiška po prvi put potpada
pod civilnu upravu te životni ustroj gubi vojni i poprima građanski karakter.
Postaje kotarsko središte i razvija kao značajno prometno, obrtničko, trgovačko
i kulturno središte. U isto vrijeme jača i razvija se nacionalni duh, koji promiče
i njeguje kulturne i društvene vrijednosti građanskoga života (osnutak građanskih
udruga, razvitak glazbene i kazališne kulture, tiskarstva i dr.).
Početkom 20. stoljeća Nova Gradiška se razvija u napredni i lijepo uređeni grad,
koji među prvima u Slavoniji ima asfaltirane ulice, uređeno gradsko groblje,
šetalište, park i sajmište, a šesti je grad u Hrvatskoj koji uvodi javnu električnu
rasvjetu.
Danas Grad Nova Gradiška, s prigradskim naseljima Ljupina, Prvča i Kovačevac,
ima 15.833 stanovnika prema zadnjem popisu iz 2001. godine i zauzima prostor
34,75 km2 . Brz i stabilan budući gospodarski razvitak temelji se na ljudskim
i prirodnim potencijalima. Umjerena kontinentalna klima, s rijetko izraženim
ekstremnim meteorološkim promjenama, bogatstvo šuma, voda i plodne zemlje u očuvanom
čistom prirodnom okolišu omogućuju brzi razvitak drvne i prehrambene industrije,
posebice s osloncem na tradiciji u poljoprivredi i proizvodnji ekološki zdravih
domaćih proizvoda.
Kratka povijest Novogradiškog područja (do 1881. godine)
Novogradiško je područje zbog iznimno povoljnog smještaja,
koji mu omogućuje povezivanje Podravine na sjeveru s Posavinom na Jugu, a
u smjeru od istoka prema zapadu središnje sa zapadnom Slavonijom bilo naseljavano
gotovo kroz sva povijesna razdoblja. Prve podatke o životu čovjeka na području
grada Nova Gradiška daju nam brojni arheološki nalazi iz prapovijesnog doba.
Iz mlađeg kamenog doba tvrđeni su materijalni ostaci nositelja brezovljanskog
tipa sopotske kulture , a iz bakrenog lasinjske, kostolačke i vučedolske
(od 5.-3. tisućljeća prije Krista).
Široka linija turske ekspanzije na Balkanskom poluotoku dopire početkom 16. st.
do istočnih granica zemalja srednje Europe. Turski ratovi i migracije naroda
primorali su hrvatsko plemstvo i austrijske vladare na izgradnju posebne obrambene
linije, poznatije pod imenom Vojna krajina.Hrvatska je bila izložena stalnim
pljačkanjima, napadima, paljenju i uništavanju od turskih vojski, pred čijim
naletima su osobito opustjeli predjeli uz granicu. Preostalo stanovništvo ovih
krajeva (od rijeke Zrmanje do Kupe i Save te između Save i Drave) ipak će kasnije
ojačati doseljavanjem novih stanovnika, prebjeglih pred turskim nasiljem iz turskih
krajeva preko Une i Save. Pogranični se pojas postupno formira kao trajna vojna
institucija podčinjena Ratnom Vojnom vijeću u Grazu i kasnije u Beču.
Kada je turska opasnost u 18. st. praktički nestala ( protjerivanje Turaka s
našega područja uslijedilo je za vrijeme velikog rata za oslobođenje od Turaka
1683. i 1699. god.) , Vojna je krajina izgubilsa značaj prvenstveno obrambenog
sredstva protiv Osmanske imperije. Novoosvojena područja se uređuju kao nove
vojne oblasti. U doba Marije Terezije izvršena je reorganizacija Vojne krajine
podjelom na manja vojna područja, regimente, pukovnije. Formiranje regimenti
u Slavoniji započeo je general Engelshofen. 1747. g. ustrojena je Slavonska krajina
u kojoj su bile tri pješačke regimente: Gradiška, Brodska i Petrovaradinska,
odnosno tri istoimene pukovnije. Tada je u Vojnoj krajini bilo 11 pukovnija (
Lička, Otočka, Ogulinska, Slunjska, Prva banska, Druga banska, Križevačka, Đurđevačka,
Gradiška, Brodska, Petrovaradinska), a Gradiška pukovnija je zauzimala najzapadniji
dio Slavonske vojne krajine na prostoru od Lipovljana na zapadu do Sibinja na
istoku; na sjeveru je graničila s Požeškom županijom, a na jugu je rijeka Sava
bila granica s Turskom. Gradiška pukovnija imala je 11 kumpanija (satnija), a
njihova sjedišta bila su: Lipovac, Rajić, Novska, Čaglić, Okučani, Mašić, Rešetari,
Staro Petrovo Selo, Nova Kapela, Oriovac, Stupnik i Sibinj. Prvi zapovjednik
Gradiške pukovnije bio je pukovnik Fridrich Schmidt (1750-1754). Zapovjedniku
pukovnije bila je povjerena cjelokupna uprava nad svim podređenim satnijama.
Vojno, političko i gospodarsko ustrojstvo Krajine zahtijevalo je raznolikost
administrativnih organa te njihovo brzo poslovanje. Prava svrha graničara bila
je držati granicu u miru i ratu i čuvati danju i noću.
Nova Gradiška nastala je i izrasla u okrilju Vojne krajine, te kao takva bila
centar pukovnije, čiji je osnovni zadatak bio obrana hrvatskih i ostalih europskih
zemalja od turskih provala.
Odlukom dvorskog Ratnog vijeća Nova Gradiška je bila utemeljena kao stožerno
mjesto 1748.g. iako se potreba osnivanja novog stožernog mjesta i izmještanja
vojske iz gradiške utvrde na Savi osjećala i ranije jer je utvrda zbog nepovoljnog
položaja u močvarnoj ravnici duže vremena znala biti odsječena od svoga zaleđa.
Novo naselje izgrađuje se na nekadašnjim livadama cerničkog vlastelinstva i
franjevačkog samostana u blizini srednjovjekovnog naselja Prvča. Luka Ilić Oriovčanin
o izgradnji mjesta, između ostalog , piše:» Pukovnik Šmit, koji je u Rešetari
obitavao, imadjaše se za gradnju starati, dočim je u Bogićevci stanujućem podpukovniku
Beku ustrojenje i podizanje novog mjesta povjereno koji je najpre crkvicu ondje
podići dao…, zatim veliku stražu sa reštanom i gostionu…»
Novoizgrađeno naselje dobiva ime Friedrichdorf, po Fridrichu Smidtu, prvom pukovniku
Gradiške pukovnije. Ubrzo je narod novoizgrađeno naselje počeo nazivati Novom
Gradiškom, za razliku od stare utvrde na Savi. Ovo ime postaje službenim 1.
studenog 1750., kada je Gadiška pukovnija i njeno štapsko središte uvedeno u
zemljišne knjige, te se pod tim nazivom održalo do danas.
Prve podignute zgrade u Novoj Gradiški rađene su od drvene građe, pa je razumljivo
što nisu sačuvane do današnjih dana. Prva zidana zgrada bila je katolička crkva
sv. Terezije, čija izgradnja počinje 1754. god.
Svakodnevni život u Gradiškoj pukovniji tekao je u skladu s naredbama koje su
čitane ispred crkve sv. Terezije.
Bez obzira na namijenjenu vojnu ulogu u prošlosti, Nova Gradiška sve više postaje
obrtnički i trgovački centar ovog dijela Slavonije. Usprkos povoljnim uvjetima
dolazak stranih obrtnika i trgovaca vrlo je usporen, jer blizina granice i naporna
vojna služba ne garantira sigurni poslovni prosperitet. Uz razvoj obrta i podizanje
prvih manufaktura novi poticaj razvoju davala je i trgovina. Zahvaljujući carinskim
zonama (Gradiška na Savi) vodi se živa trgovina i razmjena dobara sa susjednom
Bosnom. Oživljavanje obrtničke i trgovačke djelatnosti u 19. st. privlači njemačke
i židovske doseljenike koji ulažu svoj kapital u iskorištavanje i preradu prirodnih
bogatstava novogradiškog područja. Kao pozitivna posljedica ovog gospodarskog
razvoja uslijedila je želja svih stanovnika Gradiške pukovnije da se unaprijedi
kulturno-prosvjetni standard svih stanovnika. Vlasti Vojne krajine donose naredbu
da se u središtu pukovnije osnivaju škole, a da se u manjim mjestima otvori makar
jedna učionica.
Usprkos brojnim zahtjevima Hrvatskog Sabora Vojna krajina je razvojačena tek
8. kolovoza 1873. godine, a odluka o ponovnom ujedinjenu s maticom zemljom donesena
je 15 srpnja 1881.g. Tada započinje i novo poglavlje u povijesti Nove Gradiške
(koja se od sada nalazi u okviru Požeške županije).
Danijela Juranović, GMNG
Literatura:
Buczynski Aleksander, Gradovi Vojne krajine, Zagreb, 1997.g.
Grupa autora, Nova Gradiška u povodu 250. obljetnice osnivanja grada, Nova Gradiška,
1998.g.
Ilić Oriovčanin Luka, Lovorike gradiškoga narodnoga graničarskoga puka br.8,
pretisak, Nova Gradiška, 1990.g.
Valentić Mirko, Vojna krajina i pitanje njezina sjedinjenja s Hrvatskom 1849.-1881.,
Zagreb, 1981.g.
Zidrum Andrija, Počeci naselja i stanovništvo brodskog i gradiškog kraja 1698.-
1991.,HIP- podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje
gradonačelnik:
